KAKO RAZUMIJETI PROŠLOST KOJA NE PROLAZI

KAKO RAZUMIJETI PROŠLOST KOJA NE PROLAZI

Preporuke za odgovorno poučavanje ratova u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama

1. UVOD

Prošlo je 20 godina (u nekim slučajevima čak i više) od kraja ratova u Jugoslaviji i državama nasljednicama[1]. Bio je to najveći konflikt u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Njegova cijena bila je ogromna: ljudski gubici (uključujući i masovna stradanja, etničko čišćenje i genocid), izbjeglice, depopulacija, osiromašenje i uništenje urbanih i ruralnih naselja, ekonomske infrastrukture i kulturne baštine. Ove posljedice konflikta i dalje snažno oblikuju krhke i osjetljive odnose unutar i između društava i država regije.

U spomenutim društvima postoji mnogo različitih interpretacija ratova, naročito njihove prirode i uzroka. Neke od tih interpretacija političke elite koriste i promovišu kao službenu istoriju (npr. kroz političke deklaracije, komemorativne prakse, memorijale, udžbenike istorije, a u nekim slučajevima čak i kroz specifične zakone). Takve direktne intervencije države u interpretacije nedavne prošlosti dio su poduhvata za oblikovanje etničkih i političkih identiteta. Jednom uspostavljene, službene istorije trude se potisnuti, marginalizovati i isključiti drugačije i disonantne poglede i iskustva, te stvarati jednostavne i izmijenjene  narative o onome što se dogodilo. Jednako tako, službene istorije ograničavaju istorijska istraživanja i nastavu istorije.

Mi, nastavnici istorije i metodičari nastave istorije iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, svjesni smo ovog konteksta i njegovog uticaja na učenje i poučavanje istorije. Prepoznali smo sljedeće izazove u učenju i poučavanju istorije u osnovnim i srednjim školama u našim društvima:

OBRAZOVNE VLASTI I POLITIKA U POST-JUGOSLOVENSKIM ZEMLJAMA

Obrazovne vlasti direktno su zavisne o često nestabilnom političkom kontekstu. Njihova nestabilnost, kratkoročna usmjerenost, a često i nedostatak volje i kapaciteta, sprječavaju suštinske promjene i reforme. Ovo onemogućava objektivnost i kontinuitet u osiguravanju konteksta koji podržava odgovorne pristupe najosjetljivijoj temi u nastavi istorije.

KURIKULUMI ISTORIJE U ZEMLJAMA NASLJEDNICAMA

Kurikulumi istorije[2] u post-jugoslovenskim zemljama preskriptivni su u pogledu sadržaja i reflektuju etnocentričnu perspektivu istorije. Svi kurikulumi istorije u ovim zemljama deklarišu predanost razvijanju kritičkog i kreativnog razmišljanja. U isto vrijeme, spomenuti kurikulumi zapravo onemogućavaju korišćenje strategija i pristupa usmjerenih na kritičke pristupe prošlosti.[3]

RATOVI U KURIKULUMIMA I UDŽBENICIMA ISTORIJE

Neposredno nakon rata, u Bosni i Hercegovini i dijelovima Hrvatske (Podunavlje), kao dio procesa mirne reintegracije postavljen je moratorijum na poučavanje savremene istorije. U Srbiji i Crnoj Gori nije bilo formalnog moratorijuma, ali svako spominjanje konflikta je izbjegavano, kako u kurikulumima, tako i u udžbenicima.

U poslednjih desetak godina, teme o ratovima u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama uključene su u sve kurikulume u Bosni i Hercegovini.[4] Sukobi su najopširnije zastupljeni u kurikulumu i udžbenicima na hrvatskom jeziku, dok je u kurikulumima na srpskom i bosanskom jeziku tema predstavljena samo kao lista događaja. Monoperspektivni pristup i predstavljanje “naše” istine zajednička je karakeristika svih udžbenika u Bosni i Hercegovini. Selektivni pristup činjenicama, jednostrane, jednostavne, crno-bijele interpretacije, samožrtvujući i herojski narativ prisutni su svim udžbenicima istorije u Bosni i Hercegovini, a u njima zastupljene istorijske interpretacije odražavaju podjele među etničkim zajednicama u Bosni i Hercegovini.[5]

U srpskim kurikulumima i udžbenicima, ratovi u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama predstavljeni su na ekstremno redukovan način. Udžbenici istorije donose suvo činjenični, politički i hronološki pregled događanja, naglašavajući uticaj ratova na Srbe (poput vojne operacije „Oluja“ koja je inicirala masovni izlazak Srba iz Hrvatske) i posebno na NATO bombardovanje Srbije.

U crnogorskim kurikulumima istorije, raspad Jugoslavije prvi je put spomenut 2003. godine. U udžbenicima je još uvijek u upotrebi kratki, hronološki pregled teme, koji se sastoji od osnovnih informacija o konflktu bez ikakvih spomena, uzroka i težine ratova ili žrtava i počinitelja.

Od svih post-jugoslovenskih zemalja, tema ratova u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama najopširnije je pokrivena u kurikulumima, udžbenicima i stručnom usavršavanju nastavnika u Hrvatskoj. S fokusom na rat u Hrvatskoj (termin koji se koristi je „Domovinski rat“), hrvatski kurikulumi istorije propisuju, ne samo istorijski sadržaj koji se treba obraditi, nego u određenoj mjeri i istorijske interpretacije događaja, ljudi i procesa. Udžbenici koji se koriste razlikuju se s obzirom na interpretacije koje donose (neki su prilično odmakli od jednostavnih, herojskih i samožrtvujućih narativa propisanih kurikulumom, dok su neki potpuno u skladu sa istim). Udžbenici se razlikuju i po didaktičkoj opremi kojom prate sadržaj (u nekima dominira tekst sa zadacima za učenike kojima se uglavnom traži prisjećanje, a izvori su popraćeni interpretacijama, dok su drugi udžbenici bogati izvorima i donose kompleksnije zadatke za učenike). Ove razlike odražavaju različita shvatanja svrhe nastave istorije (nastava istorije za učenje o istoriji kao disciplini ili nastava istorije kao sredstvo prenosa prikladne interpretacije učenicima).[6]

DOMINANTNI NARATIVI O RATOVIMA U DRUŠTVIMA I NASTAVI ISTORIJE

Emotivno nabijen jezik koji se uveliko koristi u politici i medijima prenosi se u učionice. Odanost ovakvim narativima onemogućuje saosjećanje za žrtve drugih etničkih skupina i opstruira kultivaciju istorijskog mišljenja. Unazad, posljednjih 15 godina, sadržaji, izvori i materijali (npr. čitanke Centra za demokratiju i pomirenje u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi i afera sa Dodatkom za poučavanje najnovije istorije u Hrvatskoj) koje su pokušali izazvati dominantne narative doveli su do otpora i odbijanja, ne samo od strane učenika i nastavnika, nego i od strane obrazovnih vlasti.[7]

PROBLEMI U POUČAVANJU RATOVA

Nastavnicima je često teško poučavati o ovim sukobima. Neki se odlučuju poučavati ove teme na propisan i očekivan način iz raznih razloga. Oni slijede zahtjeve relevatnih kurikuluma koji se često koriste za etničku homogenizaciju. U nekim zemljama, određene društvene grupe (najčešće ratni veterani i žrtve rata) vrše snažan pritisak da bi se ova tema poučavala na određen način. Takav pristup je u vezi sa odbacivanjem istorijskog istraživanja i ignorisanjem savremenih pristupa u poučavanju osjetljivih i kontroverznih tema. Neki se nastavnici ne osjećaju kompetentno, sigurno niti podržano od strane obrazovnog sistema, škole, ni lokalne zajednice za poučavanje ove teme na način koji potiče kritičko razmišljanje i otvara pitanja koja propituju dominantne ili sporne interpretacije.[8]

NAPUŠTENI UČENICI

Učenici su ili izloženi pojednostavljenim narativima i jednostranim interpretacija ili se o ovoj temi uopšte ne podučavaju. U oba slučaja, nisu im dani, niti činjenični uvidi u ratne događaje, niti prilika da analiziraju, razumiju i vrednuju različite izvore i interpretacije događaja. Posljedično, bez razvijene vještine kritičkog mišljenja, potrebne za pristup ovoj osjetljivoj temi na didaktički osmišljen i «siguran» način, učenici se suočavaju sa utjicajem medija koji su često manipulativni, propagande i jednostranih javnih i ličnih narativa.

PODIJELJENO ŠKOLSTVO

Sistem «dvije škole pod jednim krovom» postoji još uvijek u više od 50 škola u Federaciji Bosne i Hercegovine[9], kao i u nekim djelovima Hrvatske.[10] Podjela učenika po jezičkoj i etničkoj pripadnosti onemogućava njihov među-grupni kontakt i razumijevanje stvarnosti van grupnih narativa. Ovo se sigurno odražava i na poučavanje međugrupnih ratova i čini odgovorne, multiperspektivne i kritičke pristupe osjetljivim i kontroverznim temama manje izglednima.

2. PREPORUKE

Želeći odgovoriti na prepoznate izazove, zalažemo se za nastavu istorije koja njeguje kritičko razumijevanje ratova kroz kultivisanje vještina istorijskog mišljenja. Vještine istorijskog mišljenja ključne su u propitivanju manipulacija istorije i istorijskih mitova, kao i predrasuda i stereotipa koje iz njih proizilaze. Vjerujemo da nastava istorije treba imati transformativnu ulogu, ne samo u tome kako se percipiraju sukobi, nego i u izgradnji održivog mira u regiji.[11]

U procesu razvijanja preporuka za odgovorno poučavanje ratova u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama, istražili smo smjernice, preporuke i pristupe u poučavanju drugih osjetljivh i kontroverznih tema, a imajući na umu specifičnosti ovih istorijskih događaja. Vjerujemo da se neki od ovih pristupa mogu primjeniti i na poučavanje ovih ratova.

2.1. OPĆE PREPORUKE

Od izuzetne je važnosti da ciljevi poučavanja o ratovima budu postavljeni u skladu sa ciljem izgradnje održivog mira. Takođe je od izuzetne važnosti da svi obrazovni nosioci slijede jasno postavljene i nedvosmislene ciljeve.

Formalno obrazovanje jedan je od mnogih izvora učeničkog znanja i stavova o temi. Neformalni faktori van učionice imaju veliki uticaj na učenička znanja i stavove. Filmovi, komemoracije, muzeji, kulturna događanja, porodične priče i postojeći narativi, mnoštvo su izvora kulturnog kapitala koji mogu pomoći učenicima da razumiju kompleksnu prošlost. S druge strane, oni mogu prenijeti pristranost, pojednostavljene poglede, politička mišljenja, netačne informacije ili zablude koje mogu imati velike posljedice na to kako učenici interpretiraju prošlost.[12]

Iz ovih razloga, naše preporuke upućujemo različitim nosiocima. Nastavnici (istorije i drugih relevantnih predmeta), drugi formalni nacionalni i internacionalni obrazovni akteri (obrazovne vlasti, autori kurikuluma, autori obrazovnih materijala, institucije odgovorne za obrazovanje i usavršavanje nastavnika) i drugi relevantni društveni akteri (političari, mediji, organizacije civilnog društva i zajednice koje se bave naslijeđem ovih sukoba, muzeji i memorijali) svi mogu u skladu sa svojim mandatom koristiti razna sredstva djelovanja i uticaja da bi doprinijeli odgovornoj nastavi istorije.

Ako se post-jugoslovenska društva obavezuju na poučavanje ratova u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama, svi nosioci procesa trebali bi osigurati niže navedene preduslove.

            2.1.1. Nastavnici

  • Kada poučavaju ove ratove, nastavnici bi se trebali pridržavati profesionalnih standarda i odvojiti se od ličnih, emocionalno nabijenih stavova (pojašnjeno u drugom dijelu preporuka), jer je ovo ne samo od profesionalnog , već i od javnog interesa.
  • Kao profesionalci i odgovorni građani, nastavnici bi trebali poštovati javnu ulogu istorije i nastave istorije (naročito kada je riječ o bavljenju sa osjetljivim i kontroverznim temama) tako što će pomoći učenicima da:
  • steknu činjenično znanje o temi;
  • razumiju kompleksnosti prošlosti i njenih interpretacija;
  • razumiju načine na koje se istorija koristi da bi promovisala, legitimisala i motivisala različite interese, ideologije i uvjerenja.
  • Preporučljivo je da nastavnici uspostave konatkt sa organizacijama i pojedincima koji pružaju mogućnosti za profesionalni razvoj i nude resurse o specifičnoj temi, kao i generalno o masovnim stradanjima i kršenjima ljudskih prava, a u svrhu sticanja potrebnog znanja o materiji i pedagogiji.[13]
  • Nastavnici mogu koristiti prilike za:
  • Transnacionalna i prekogranična umrežavanja i razmjenu;
  • Kolegijalno učenje;
  • Korištenje modela i pristupa u poučavanju osjetljivih i kontroverznih tema.

            2.1.2. Drugi formalni i neformalni obrazovni nosioci

            Trebali bi:

  • Stvoriti sigurne i podržavajuće uslove za slobodno bavljenje osjetljivostima teme u nastavi i to kroz:
  • Kreirati adekvatne obrazovne politike;
  • Osigurati kvalitetne studijske programe za buduće nastavnike istorije;
  • Podsticati i oslanjati se na profesionalnu autonomiju nastavnika;
  • Osigurati kvalitetne mehanizame koji omogućuju svim akterima (državnim i drugima) učešće u kvalitetnom profesionalnom razvoju nastavnika[14];
  • Razviti bolje povezani opšti kurikulum koji osigurava prostor za poučavanje ove teme i unutar drugih relevatnih predmeta (građansko vaspitanjej i obrazovanje, geografija, sociologija, književnost i drugi)[15];
  • Razviti otvoreniji kurikulum istorije.
  • Osigurati različite načine profesionalne podrške nastavnicima kroz:
  • Uvide u multi i inter-disciplinarne pristupe temi (iz rakursa istorije, psihologije, sociologije, filozofije, pedagogije i drugih disciplina);
  • Osiguravanje dostupnosti relevantne literature i izvora (u školskim udžbenicima i online);
  • Nastavne materijale i pružanje prilika za stručno usavršavanje na temelju ovih uvida i u skladu sa profesionalnim standardima svih uključenih u proces.
  • Osigurati da programi profesionalnog razvoja nastavnika imaju balans između dva elementa: razvijanja ekspertize u pogledu sadržaja (što podučavati) i u pogledu nastavničkih kompetencija (kako podučavati).
  • Osigurati prilike za nastavnike – u kurikulumima, nastavnim materijalima i profesionalnom razvoju – da suoče učenike sa iskustvima različitih ljudi u područjima zahvaćenim ratom (vojnika, civila, pripadnika različitih etničkih skupina, manjina, izbjeglica, žena, djece, različitih skupina profesionalaca…).
  • Podržati regionalno i međunarodno umrežavanje i saradnju istoričara, nastavnika istorije i metodičara nastave istorije za podsticanje razmjene i inovacije u poučavanju ratova u Jugoslaviji i zemljama sljednicama.[16]
  • Obrazovne vlasti trebale bi osigurati osnovne preduslove i planirati podršku za dovođenje učenika u muzeje i memorijale kroz:
  • Pružanje podrške studijskim posjetama memorijalima i muzejima koji pozivaju na kritičko bavljenje temom i slobodu interpretacija. Trebalo bi osigurati finansijsku, logističku i pedagošku podršku posjetama memorijalima i muzejima. Na primjer, nastavnici bi trebali imati dovoljno fleksibilnosti u svojima rasporedima da bi takve posjete bile moguće.[17]
  • Osiguravanje prilika za profesionalni razvoj koji bi osposobio nastavnike za planiranje, izvođenje i evaluaciju studijskih posjeta.
  • Pažljivo planiranje i saradnju sa institucijama koje se posjećuju, a čime će se osigurati maksimizacija obrazovnih ishoda.
  • Priznati i poštovati nastavnike kao profesionalce.
  • Pridržavati se profesionalnih standarda.
  • Razmotriti postojanje podijeljenih škola, jer one dodatno onemogućavaju međugrupni kontakt, a posljedično i razumijevanje i učenje o konflktu van dominantnih narativa unutar grupa.

            2.1.3. Relevantni nosioci u društvu

  • Političari, mediji, organizacije civilnog društva koje se bave naslijeđem nedavnih oružanih sukoba, muzeji i mjesta sjećanja trebali bi:
  • Stvoriti sigurne i podržavajuće uslove za slobodno bavljenje osjetljivostima teme u nastavi.
  • Izbjegavati propisivanje interpretacija i monopolizovanje prava na interpretaciju prošlosti.
  • Priznati i poštovati nastavnike kao profesionalce.
  • Pridržavati se profesionalnih standarda.

2.2. METODIČKE PREPORUKE

2.2.1. Pomozite učenicima da steknu činjenično znanje o sukobima

  • Istraživanje i učenje o bilo kojem ratu otvara teška pitanja. Kao i u slučaju bilo kojeg drugog istorijskog događaja, važno je predstaviti istorijski tačne informacije. Opišite kako i zašto je došlo do ratova u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama, u kontekstu evropske i svjetske istorije. Referišite se na hronološki i geografski okvir događaja, kratkoročne i dugoročne uzroke i posljedice u lokalnom, nacionalnom i međunarodnom kontekstu. Objasnite ulogu vlada i institucija, kao i različitih članova društva. Pomozite učenicima da shvate početke sukoba, kao i događaje i mirovne ugovore koji su doveli do razrješenja sukoba.[18]
  • Budite svjesni toga da nema jednostavnih odgovora na kompleksna pitanja poput prirode rata, ratne krivice, uzroka i posljedica rata. Izbjegavajte pojednostavljene narative koji vode do površnih i stereotipnih pogleda na protagoniste i događaje. Osigurajte priliku za studente da istraže kompleksnosti teme: konteksta i dinamike koja je dovela do rata, raznih faktora koji su odigrali ulogu (političke prilike, ekonomske poteškoće, lokalne istorije, evropski i svjetski odgovor, itd.)[19]
  • Omogućite učenicima da steknu detaljno znanje o temi, naročito kada su skloni prosuditi određene događaje površno, stereotipno i emotivno.
  • Izbjegavajte pojednostavljene paralele i poređenja sa drugim sukobima. Neke sličnosti mogu postojati, ali svaka od njih ima svoje posebne vremenske, prostorne i ljudske karakteristike.[20]
  • Definišite ključne termine kao što su zločin protiv čovječnosti, ratni zločini, genocide, etničko čišćenje, ljudska prava.[21]
  • Naglasite da ratovi nisu bili neizbježni ishod raspada Jugoslavije. Do njih je došlo zbog odluka raznih aktera (pojedinaca, grupa i nacija) da djeluju ili ne djeluju. Ove odluke mogle su biti drugačije. Učenici, s toga, moraju biti svjesni različitih izbora koje su lokalnim akterima i globalnoj zajednici bile dostupne prije, za vrijeme i nakon sukoba.[22]
  • Izbjegavajte generalizacije, simplifikacije i stereotipe.  Budite oprezni sa upotrebom skupnih imenica poput «Srbi», «Hrvati», «Bošnjaci» i «Crnogorci», jer njihovo korištenje, iako u određenoj mjeri neizbježno, može nesvjesno ojačati stereotipe.[23]
  • Kontekstualizujte istoriju. Istraživanje i učenje o recentnim sukobima treba biti stavljeno u širi istorijski i onovremeni kontekst. Analizirajte lokalne, nacionalne, kao i evropske i svjetske odgovore.[24]
  • Pokažite pozitivne primjere djelovanja pojedinaca koji su ustajali protiv mržnje i zločina i/ili spašavali ugrožene ljude. Nemojte, s druge strane, prenaglašavati ova djela, naročito ako se odnose samo na mali broj ljudi,  jer to može dovesti do nepreciznog ili iskrivljenog razumijevanja događaja. Isto tako, “izlaganje učenika samo najgorim aspektima ljudske prirode može podstaknuti cinizam.”[25]
  • Pomozite učenicima razumjeti kako se društva suočavaju sa masovnim nasiljem nakon što oružani sukob završi, kako pogođene zajednice i preživjeli žive sa naslijeđem masovnih stradanja, kako nacije razorene takvim zločinima mogu prevladati sukob i postići mir i stabilnost.[26]

2.2.2. Pomozite učenicima da razviju vještine kritičkog mišljenja

  • Pružite učenicima mogućnost da istražuju i analiziraju različite izvore, predodžbe i interpretacije recentnih sukoba. Podstaknite istraživačko i problemsko učenje, jer je ono nužno za razvoj vještina kritičkog mišljenja i vještina organizovanja i komuniciranja istorijskog znanja.
  • Pomozite učenicima da razumiju koncepte vremena, prostora, uzroka i posljedica, promjene i kontinuiteta, istorijskih perspektiva i interpretacija.
  • Pažljivo birajte materijale, u skladu sa pedagoškim standardima i primjerene starosti učenika, a tako da pružaju učenicima mogućnosti za razvoj vještina istorijskog mišljenja (kako znamo o prošlosti). Koristite primarne i sekundarne istorijske izvore poput svjedočanstava, fotografija, dnevnika, materijala sa suđenja, službenih transkripata, originalnih umjetničkih djela, ličnih priča, arhivskih video snimaka, novina ili historiografskih djela.[27]
  • Podstaknite učenike na kritičku analizu i razmišljanje o izvorima, omogućite im da iznesu sud o tome zašto je određeni izvor napravljen, ko ga je napravio i zašto, da uporede i procijene različite perspektive i interpretacije konkretnih događaja i pitanja, te procijene argumente koji se koriste za podupiranje određenih informacija (ili manjak istih). Osigurajte da izvori budu propraćeni primjerenim kontekstom (kontekstom u kojem je izvor napravljen i kontekst u kojem je danas shvaćen).[28]
  • Uzmite u obzir da su učeničke interpretacije prošlosti snažno oblikovane popularnom istorijom (filmovima, časopisima, blogovima, mrežnim stranicama, porodičnim pričama, imenima ulica itd.) i drugim medijima, osim udžbenika i kurikuluma. Pružite im mogućnost da analiziraju i procijene ove tipove interpretacija i da ih uporede sa interpretacijama u «službenim»  nastavnim materijalima.
  • Živa svjedočenja i lične priče onih čiji su životi bili pogođeni ratom i nasiljem pružaju jedinstvenu mogućnost za poučavanje i učenje. Oni su, uprkos tome, posebni i osjetljivi izvori informacija i njihove posebnosti treba uzeti u obzir. Živa svjedočenja su istorijski izvor i kao takve ih treba tretirati – učenici bi trebali primijeniti kritiku izvora na to što čuju. Direktan kontakt sa svjedocima može uzburkati emocije koje mogu ograničiti racionalnu i kritičku refleksiju. S toga bi priprema i refleksija trebale biti pažljivo planirane. Istorijski kontekst, kao i osnovno razumijevanje usmene istorije, kao metode trebaju biti dio istraživanja, a učenici razumijeti da svjedočenje i dalje predstavlja samo jedno lično iskustvo među mnogima.[29]

2.2.3. Propitujte dominantne narative

  • Pomozite učenicima da shvate načine na koji se istorija (zlo)uporebljava za promovisanje, legitimisanje i motivisanje određenih interesa, politika, ideologija i uvjerenja.
  • Propitujte, diskutujte i dekonstruišite nedokazane pretpostavke, mitove i dominantne narative kroz donošenje činjenica, dokaza i argumenata.[30] Podstaknite kritičku analizu takvih interpretacija.
  • Istražite sa vašim učenicima kako se prošlost pamti, kako se istorijski narativi pregovaraju kroz vrijeme i kako način na koji se događaji pamte dovodi do daljih konflikata i nasilja[31](npr. kako se sjećanje na Drugi svjetski rat koristilo u devedesetima da bi izazvalo strah i pozivalo na agresiju).
  • Ne koristite sjećanja na nedavne ratove da bi podstakli ili stvorili strahove danas. Ne koristite iskustvo ratova devedesetih da bi poslali poruku da drugačiji odnosi nisu mogući.[32]

2.2.4. Podstičite debatu, samo-refleksiju i angažman

  • Podstaknite učenike da istražuju i rade veze između prošlosti i sadašnjosti, prateći načela metodologije istorije.[33]
  • Uspostavite otvoreno i povjerljivo okruženje za učenje.[34] Prepoznajte ulogu afektivnih procesa i budite moderator, a ne predavač.[35]
  • Ne namećite vlastite stavove učenicima. Pružite im priliku da istraže ulogu emocija i uvjerenja, da postave pitanja, izraze vlastite nesigurnosti, sumnje i zaključke.[36]
  • Podstaknite pristojnu, ali iskrenu diskusiju, podržite dobro argumentovane doprinose diskusiji i zavisno od situacije, ostavite zaključke otvorenima.[37]
  • Dajte učenicima (i nastavnicima) priliku da istraže vlastitu pozadinu i identitet i da oblikuju vlastita shvatanja istorije. Takođe, trebali bi razumjeti kako istorija doprinosi konstrukciji individualnog i kolektivnog identiteta i kako identitet nije fiksan, niti nepromjenjiv. Nepromjenjivi, fiksni, zatvoreni i isključivi koncepti identiteta trebali bi biti dekonstruisani.[38]
  • Pomozite učenicima shvatiti povrede ljudskih prava koje su se dogodile u ratu kako bi propitali i obogatili vlastite pretpostavke o ljudskom ponašanju, društvenoj i ličnoj odgovornosti. To bi im trebalo pomoći da se razviju u odgovorne, kritične, angažovane i aktivne građane koji će biti motivisani i voljni djelovati. Trebali bi pratiti znakove upozorenja po pitanju predrasuda, diskrimnacije i nasilja i djelovati efikasno i odgovorno.[39]

2.2.5. Odaberite odgovorne pristupe poučavanja i učenja

  • Kad poučavate o ratovima devedesetih, možete se voditi trima osnovnim pitanjima: 1. Zašto ću podučavati o ovoj temi?[40], 2. Što ću podučavati o ovoj temi?[41], 3. Kako ću podučavati o temi? (Prilagodite pristupe poučavanja grupi učenika).  U ovom dijelu, bavićemo se trećim pitanjem.
  • Naučite o temi što je moguće više prije nego počnete predavati, iz različitih izvora i različitih perspektiva. Odaberite izvore vaših informacija pažljivo i odgovorno, prosuđujte njihov kvalitet i izvor informisano.
  • Osigurajte da su materijali i pristupi korišteni u nastavi primjereni uzrastu učenika.[42]
  • Odaberite materijale pažljivo i odgovorno. Izbjegavajte senzacionalističke materijale. Odabirite slike i tekstove koji ne zloupotrebljavaju učeničku emotivnu ranjivost.[43]
  • Izdvojite dovoljno vremena za podučavanje, nemojte žuriti kroz sadržaj.[44]
  • Izbjegavajte aktivnosti koje podstiču samo površinsko (umjesto dubinskog) razmišljanja i koji mogu trivijalizovati temu, poput modela, diorama, modela, puzli, igara riječima, ukrštenica i slično. Suzdržavajte se od simulacija, uprozorenja i igri uloga, jer one mogu ostaviti krivi osjećaj na vaše učenike da oni znaju kako su se ljudi osjećali u ratu.[45]
  • Nemojte opravdavati, glorifikovati, niti romantizovati nasilje (naročito ne kada se opisuje iskustvo vojnika, konkretnih bitki, ni ratnih događanja).
  • Izbjegavajte emotivni jezik; koristite terminologiju, vokabular, imena i kvalifikacije tačno, primjereno i konzistentno.[46]
  • Prevedite statistiku u ljude. Svaki broj, statistika, tablica ili lista predstavlja pojednica. Pokažite da se iza statistika nalaze ljudi i naglasite različitost ličnnih iskustava u širem istorijskom narativu.[47]
  • Teme ratnih zločina, genocida i povreda ljudskih prava moraju biti podučavane sa poštovanjem za svaku žrtvu.[48] Takođe je važno biti u stanju pokazati da žalimo, ne samo za zlo učinjeno našoj grupi, nego i za zlo počinjeno od strane naše grupe prema članovima drugih grupa uključenih u konflikt.[49]
  • Izbjegavajte upoređivanje patnje. Objasnite različite razloge i okolnosti koje su dovele do progona. Kada radite distinkcije, poštujte sva iskustva patnje. Izbjegavajte uzdizanje patnje u jednom kontekstu u poređenju sa patnjom u drugom kontekstu. Izbjegavajte predstavljati jednu grupu kao isključivu žrtvu.[50]

RJEČNIK

GENOCID

Termin „genocid“ skovao je advokat Raphael Lemkin 1944. godine, da bi opisao uništenje grupe ljudi na osnovu njihove navodne rasne, etničke, nacionalne ili religijske pripadnosti. Nova riječ koju je autor skovao sastoji se od starogrčke riječi genos (rasa, pleme) i latinske rječi cid (ubijanje). „Genocid” je postao međunarodni pravni termin 1948. godine. U Konvenciji UN-a o Sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojenom 1948. godine, genocid je definisan u Članku 2 kao „bilo koji od sljedećih činova počinjenih s ciljem uništenja, dijelom ili u potpunosti, nacionalne, etničke, rasne ili religijske grupe, kao: (a) ubijanje članova grupe; (b) nanošenje ozbiljne tjelesne ili mentalne štete članovima grupe (c) namjerno nametanje uslova života koji trebaju dovesti do fizičke destrukcije cijele grupe ili dijela grupe; (d) nametanje mjera usmjerenih na sprječavanje rođenja unutar grupe; (e) prisilino oduzimanje djece grupi i upućivanje drugoj grupi.“[51]

ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

Vojni sud u Nurembergu (1945-6) bio je prvi sud za procesuiranje „zločina protiv čovječnosti” i postavio je temelje modernog sistema međunarodne pravde. Zločini protiv čovječnosti definisani su Rimskim statutom Međunarodnog kaznenog suda kao „Činovi koji su dio raširenog ili sistemskog napada usmjerenog protiv civila, sa znanjem o napadu: (a) Ubistvo; (b) istrebljenje; (c) porobljenje; (d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva; (e) zatočenje ili drugo teško lišavanje fizičke slobode u povredi temeljnih pravila međunarodnog zakona; (f) mučenje; (g) silovanje, seksualno ropstvo, prislina prostitucija, prisilna trudnoća, prisilina sterilizacija ili drugi oblik seksualnog nasilja uporedive težine; (h) protjerivanje bilo koje grupe ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, religijskoj, rodnoj… ili bilo kojoj osnovi koja je univerzalno priznata kao nedopuštena po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim činom definisanom u ovom paragrafu ili bilo kojim zločinom u jurisdikciji Suda; (i) prisilni nestanak osobe; (j) zločin aparthajda; (k) drugi nečovječni akti sličnog karaktera koji s namjerom nanošenja velike patnje ili ozbiljnih povreda tjelesnom ili fizičkom zdravlju.”[52]

RATNI ZLOČINI

Ratni zločini mogu biti počinjeni protiv različitih žrtava, ili boraca ili ne-boraca. U međunarodnim oružanim sukobima žrtve uključuju one koji su specifično zaštičeni sa četiri Ženevske konvencijame, na primjer (1) ranjeni i oboljeli u oružanim sukobima na ratištu; i (4) civilne osobe. Ratni zločini kodifikovani su Ženevskom konvencijom 1949. godine i dodatnim protokolom iz 1977. godine, člankom 8 Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda; člankom 2 i 3 Statuta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i člankom 4 Statuta Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i člankom 4 Statuta Međunarodnog Kaznenog suda za Ruandu.[53]

ETNIČKO ČIŠĆENJE

Završni izvještaj Komisije stručnjaka ustanovljene tokom Rezolucije 780 (1992) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koristi termin da bi opisao “svrhovitu politiku jedne etničke ili religijske grupe izmještanja civilne populacije, druge etničke ili religijske grupe sa određenog geografskog područja nasilnim i zastrašujućim metodama”[54]Drugu definiciju donosi P. Therr; „sistemsko organizovano, nametnuto odstranjenje, nasilnim i često trajno, grupe definisane etničkom ili nacionalnom pripadnošću.“[55]

LJUDSKA PRAVA

“Ljudska prava su prava inherentna svim ljudskim bićima, nezavisno od nacionalnosti, mjesta stanovanja, pola, nacionalnog ili etničkog porijekla, boje, religije, jezika ili bilo kojeg drugog statusa. Jednako nam pripadaju naša ljudska prava bez diskriminacije. Ova prava su sva međusobno povezana, međuzavisna i nedjeljiva.” (Ured visokog predstavnika za ljudska prava, Ujedinjeni Narodi)[56]

REFERENCE

[1] Termin ratovi u Jugoslaviji i zemljama nasljednicama koristimo imajući na umu sve oružane sukobe koji su se dogodili na prostoru bivše Jugoslavije od 1990. do 2001. godine.

[2] Termin kurikulum istorije se prilikom korištenja u tekstu odnosi i na nastavni plan i program i na kurikulum.

[3] Za više primjera pogledati članke o postjugoslovenskim zemljama u: Koulouri, Clio in the Balkans: the politics of history education. 2002.

[4] Obrazovni sistem u BiH karakteriše postojanje tri paralelna etnička obrazovna sistema zasnovana na tri konstitutivne etničke grupe (nacije) i njihovim jezicima (bosanski, hrvatski i srpski). Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine koja je podijeljena u 10 kantona. Kurikulum na srpskom jeziku se upotrebljava u Republici Srpskoj. Kurikulum na bosanskom i hrvatskom se upotrebljava u Federaciji Bosne i Hercegovine, zavisno d toga koja etnička grupa konstituiše apsolutnu većinu u kantonu. Svaki od 10 kantona Federacije Bosne i Hercegovine razvija vlastiti kurikulum specifičan tom kantonu. No, u nekim slučajevima (kao u Srednjobosanskom kantonu i Hercegovačko-neretvanskom kantonu u kojem ni jedna etnička grupa ne konstituiše apsolutnu većinu), postoje dva paralelna kurikuluma (bosanski i hrvatski).

[5] Fond Otvoreno društvo Bosna i Hercegovina, Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Čemu učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta, 2017.

[6] Marić, Homeland war between Innovative History Education and One Truth, in (ed.) Bentrovato, Korostelina, Schulze History Can Bite, History Education in Divided and Postwar Societies, 2009.  and Koren What kind of history teaching do we have after 18 years in Croatia? in Dimou (ed.) Transition and the Politics of History Education in Southeastern Europe, 2006.

[7] Više o aferi oko Dodatka u Hrvatskoj: Dubljević, Jedna povijest, više historija – Dodatak udžbenicima s kronikom objavljivanja, 2007.

[8]Marić, Jovanović, Teachers on Teaching. How practitioners see the current state and future developments of history education in Western Balkans, 2017.

[9] Slučaj u kantonima BiH u kojima ni Hrvati ni Bošnjaci ne konstituiraju apsolutnu većinu. Više o ovoj temi možete pronaći u: Segregated Bosian schools reinforce ethnic divisions, https://iwpr.net/global-voices/segregated-bosnian-schools-reinforce-ethnic-division and  UNICEF BH Divided schools in BH, 2009. https://www.unicef.org/bih/Divided_schools_in_BHWEB_1.pdf 

[10] Slučaj u dijelovima Hrvatske koji su Mirnom reintegracijom vraćeni pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske (Podunavlje).

[11] Prilagođeno prema COST Recommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts ,2016.

[12]Human Rights Office of the High Commissioner,Historical and memorial narratives in divided societies: history textbooks, memorials and museums,2013.

[13] Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015.

[14]Marić, Jovanović, Teachers on Teaching. How practitioners see the current state and future developments of history education in Western Balkans, 2017.

[15] Adapted from COST, Recommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[16]  Prilagođeno prema Education for 21st century, Recommendations Fostering human rights through deconstruction of stereotypes

[17]Prilagođeno prema Education for 21st century, Recommendations Fostering human rights through deconstruction of stereotypes

[18]  Prilagođeno prema U.S. Holocaust Memorial MuseumGuidelines for teaching the Holocaust, 2013., Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017., COST, Recommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[19]U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust, Pennsylvania department of education,Guidelines for Holocaust Teaching, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017. COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[20] Prilagođeno prema U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for Genocide Education

[21] Prilagođeno prema U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust, za definicije pogledajte u Rječniku dokumenta.

[22] Prilagođeno prema U.S. Holocaust Memorial Museum Guidelines for teaching about the Holocaust; UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[23]U.S. Holocaust Memorial MuseumGuidelines for teaching about the Holocaust, U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for Genocide Education, UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[24]U.S. Holocaust Memorial MuseumGuidelines for teaching about the Holocaust , UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[25]U.S. Holocaust Memorial MuseumGuidelines for teaching about the Holocaust, UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[26]UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[27] Prilagođeno prema Pennsylvania department of education,Guidelines for Holocaust Teaching, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015

[28] COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017., Pennsylvania department of education,Guidelines for Holocaust Teaching, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015

[29] Više u Stradling, Teaching 20th century European History, 211-256.

[30] COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[31] COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[32]  Istraživanje je utvrdilo da većina udžbenika i kurikuluma zemalja nastalih raspadom Jugoslavije predstavlja viševjekovnu istoriju regije prvenstveno kao istoriju konflikata strana sukobljenih u ratovima 1990-ih. Međutim, istorija njihovih međusobnih odnosa nije samo istorija konflikata – postojala su i razdoblja mira i suživota. Prikažite svojim učenicima i ovakva, drugačija iskustva.

[33] Poučavanje istorije može imati ključnu ulogu u pružanju platforme za suočavanje s teškim temama iz prošlosti, a koje su kontroverzne i danas. Razumijevanje prošlosti zahtijeva uzimanje u obzir ideja i uvjerenja osoba iz prošlosti, kao i relevantnost događaja iz prošlosti za savremene stavove. COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[34] Učenje i poučavanje o teškim i osjetljivim temama nedavnih ratova može izazvati snažne emocije s kojima se teško nose i nastavnici i učenici. UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[35] McCully , Smyth & O’Doherty, Exploring controversial issues in Northern Ireland, 1999.

 and COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[36] McCully , Smyth & O’Doherty, Exploring controversial issues in Northern Ireland, 1999.

[37] Prilagođeno prema McCully , Smyth & O’Doherty, Exploring controversial issues in Northern Ireland, 1999. and COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[38] COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[39]UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[40] Pogledaj uvodni dio preporuka

[41] Pogledaj dijelove 2.2.1, 2.2.2. i 2.2.3. preporuka za poučavanje i učenje

[42]Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[43]Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust

[44]UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[45]U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust,Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[46]U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust, Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015.

[47]U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust, Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015., UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.,  U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust

[48] Prilagođeno prema Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015.

[49] COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[50]U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust, UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017., COSTRecommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts, 2016.

[51]UNESCO Education about the Holocaust and preventing genocide, 2017.

[52] Ibid.

[53] Ibid.

[54] Ibid.

[55] Therr, The Dark Sides of Nation-States. Ethnic Cleansing in Modern Europe, 2014, 1.

[56]Pennsylvania department of education, Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education, 2015., 4.

BIBLIOGRAFIJA

Denise Bentrovato, Karina Korostelina, Martina Schulze (2016), History Can Bite, History Education in Divided and Postwar Societies, V&R Unipress, Braunschweig

Council of Europe (Rec 15 – 2001), History teaching in twenty-first-century Europe 

Council of Europe (Rec 6 – 2011), Intercultural dialogue and the image of the other in history teaching 

Council of Europe (Rec 7 – 2010), Charter on education for Democratic Citizenship and Human Rights Education

Council of Europe (Rec 1880 – 2009), History teaching in conflict and post-conflict areas 

Council of Europe, (Rec 1849 – 2008), For the promotion of a culture of democracy and human rights through teacher education

Council of Europe (2016), Competences for Democratic Culture. Living together as equals in culturally diverse democratic societies

Council of Europe, (2014) Shared histories for a Europe without dividing lines

Council of Europe, (2003) Multiperspectivity in History Teaching: a Guide for Teachers

Council of Europe (2015 & 2016), Promoting citizenship and the common values of freedom, tolerance and non-discrimination through education

Council of Europe (2015), NESET II – Education policies and practices to foster tolerance, respect for diversity and civic responsibility in children and young people in the EU

Augusta Dimou (Ur.) (2009.) Transition and the Politics of History Education in Southeastern Europe, V&R Unipress, Braunschweig

Maja Dubljević (Ur.) (2007), Jedna povijest, vise historija. Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest,Documenta – Center for dealing with the Past

Education for 21st Century (2016), Recommendations on fostering human rights through deconstruction of stereotypes

EUROCLIO (2014), Manifesto on High quality History, Heritage and Citizenship education

EUROCLIO (2015), Helsingor declaration; History, Heritage and Citizenship Education For Promoting Citizenship And The Common Values Of Freedom, Tolerance And Non-Discrimination

European Cooperation in Science & Technology (COST)(2016), Recommendations for the History Teaching of Intergroup Conflicts

Fond Otvoreno društvo Bosna i Hercegovina. (2017) Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Čemu učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta, Sarajevo

International Holocaust Remembrance Alliance, Why Teach About the Holocaust

What to Teach about the Holocaust

International Holocaust Remembrance Alliance, How to Teach about the Holocaust in Schools

International Holocaust Remembrance Alliance,Guidelines for Study Trips to Holocaust-Related Authentic and Non-Authentic Sites

International Holocaust Remembrance Alliance, Revised Guidelines on Visiting Holocaust-Related Sites

International Holocaust Remembrance Alliance, Preparing Holocaust Memorial Days: Suggestions for Educators

Christina Koulouri, (2002) Clio in the Balkans: the politics of history education, Center for democracy and reconciliation in Southeast Europe, Thessaloniki

Dea Marić i Rodoljub Jovanović (2017), Teachers on Teaching: How Practitioners See the Current State And Future Developments In History Education Across The Western Balkans, EUROCLIO, The Hague.

Alan McCully , Paul Smyth & Marian O’Doherty (1999) Exploring controversial issues in Northern Ireland, Irish Educational Studies, 18:1, 49-61

Pennsylvania department of education (2015), Guidelines for Holocaust, Genocide and Human Rights Violation Education

Charis Psaltis, Mario Carretero i Sabina Čehajić-Clancy (Eds) (2017), History Education and Conflict Transformation: Social Psychological Theories, History Teaching and Reconciliation

Robert Stradling, (2001) Teaching 20th century European History, Council of Europe

Philipp Therr, (2014), The Dark Sides of Nation-States. Ethnic Cleansing in Modern Europe, New York/Oxford, Berghahn

UNESCO (2017), Education about the Holocaust and preventing genocide

UNESCO, Human Rights Office of the High Commissioner (2013) Historical and memorial narratives in divided societies: history textbooks, memorials and museums

U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for Genocide Education

U.S. Holocaust Memorial Museum, Guidelines for teaching about Holocaust